Dok su masovno proizvedeni automobili bili razvoj 20. veka, propisi o brzini zapravo su prethodili automobilima. Godine 1652. američka kolonija Novi Amsterdam je izdala zakon u kojem se navodi da se kola i zaprežna kola ne mogu jahati ili voziti u galopu.
Kazna za to? Kazna od dve flamanske funte, što bi danas bilo oko 150 dolara.
U Velikoj Britaniji, Zakon o etapama iz 1832. proglasio je prekršajem ugrožavanje bezbednosti putnika „besnom vožnjom“.Kasnije je uveden niz akata o lokomotivi koji su stvorili još više propisa o brzini. Najrestriktivniji od njih je zakon iz 1865. godine, koji je zahtevao da sve drumske lokomotive, uključujući automobile, putuju maksimalnom brzinom od 6 km/h u zemlji i 3 km/h u gradu.
Rani napori u SAD da se uvedu propisi o brzini za motorna vozila počeli su 1901. godine u Konektikatu, kada je usvojen zakon kojim je dozvoljena brzina motornih vozila 19 km/h u gradovima i 24 km/h na seoskim putevima.
Zakoni o brzini počeli su da se pojavljuju širom sveta, ali 1930. godine, 12 država još uvek nije imalo ograničenja brzine (28 država čak nije ni zahtevalo vozačku dozvolu!).
Širom SAD-a, usvajanje propisa o brzini bilo je postepeno i nedosledno u različitim regionima.
Slična situacija sa ograničenjem brzine bila je u Velikoj Britaniji. Uglavnom, propisi o brzini su naširoko ignorisani, pa čak i ukinuti. Ipak, 1934. godine je uveden novi zakon koji je postavio ograničenje od 48 km/h u oblastima koje su „izgrađene“, ali na autoputevima nije postojalo ograničenje brzine sve do 1965. godine, kada je nametnuto nacionalno ograničenje brzine od 112 km/h.
Rast cena goriva početkom 1970-ih doveo je do toga da su mnoge američke države usvojile zakone o ograničenju brzine u nastojanju da uštede novac i resurse. Godine 1974. predsednik Nikson je pristao na nacionalno ograničenje brzine od 88 km/h za sve države. Do 1980-ih, naftna kriza je završena, a cena goriva postala je manji problem. Nacionalno ograničenje brzine je povećano na 104km/h na ruralnim međudržavnim autoputevima 1987.
Ipak, nisu svi bili zadovoljni novim nacionalnim limitom. Od ranih dana postojanja automobila, postojala je debata oko ograničenja brzine koja se svela na slučaj slobode naspram regulative. Montana i Nevada, na primer, istorijski su se suprotstavljale zakonima o ograničenju brzine. 1995. ukinuto je maksimalno nacionalno ograničenje brzine. Kontrola podešavanja ograničenja brzine vraćena je pojedinačnim državama. Mnoge države podigle su svoja ograničenja brzine na 112 km/h.
Ograničenja brzine danas
Evo još nekoliko zanimljivih činjenica u vezi sa ograničenjima brzine:
Veruje se da je prva osoba koja je osuđena za prekoračenje brzine bio Valter Arnold iz Engleske. Uhvaćen je 1896. godine kako vozi brzinom od 12 km/h. Kažnjen je 1 šilingom.
Svetska zdravstvena organizacija navodi ograničenja brzine kao faktor koji pomaže da se smanji broj žrtava na putevima. Dokazi sugerišu da veća ograničenja brzine dovode do većeg broja smrtnih slučajeva na putevima na nekim mestima.
Švajcarska nema fiksne kazne za prekoračenje brzine. Umesto toga, kazne se obračunavaju na osnovu brzine vozila i prihoda vozača. Kada je bogati 37-godišnji muškarac zaustavljen jer je vozio 300 km/h na autoputu sa ograničenjem brzine od 120 km/h, morao je da plati kaznu koja je iznosila nešto više od 1.000.000 dolara, što je najskuplja karta ikada.
U Srbiji je stupanjem na snagu Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima dozvoljena brzina kretanja u naselju je smanjena sa 60 km/h na 50 km/h.